วีดีโอ

Hvala na komentaru!

Hvala! Evo, trudim se smisliti nešto novo i zanimljivo.

Hvala na komentaru! ❤️

Hvala na komentaru!

Točno, ovo predavanje se može tumačiti i kroz prizmu fenomena privrženosti (attachment). Tim se fenomenom najviše bavio britanski psihoanalitičar John Bowlby sredinom dvadesetog stoljeća. On tvrdi kako je iskustvo privrženosti između djeteta i majke neophodan uvjet da dijete ostvari emotivnu stabilnost i održi homeostazu cijelog organizma. Slično kaže i Heinz Kohut. Međutim, postoji bitna razlika u pristupu tom problemu. Po Bowlbyu, dijete i majka su dvije odvojene cjeline. Za Kohuta, dijete i majka nikada nisu odvojeni već uvijek čine cjelinu. To je ujedno i temeljna razlika između tzv. klasične psihoanalize i tzv. postmoderne ili postkartezijanske psihoanalize. Inače, ja vjerujem kako možemo govoriti o dva oblika ili dvije perspektive privrženosti. Prva je perspektiva djeteta gdje je on dijelom veće cjeline, odnosno, svoje majke. Druga je perspektiva majke gdje ona sadržava svoje dijete, odnosno, dijete je dijelom majke. Po tome bi tzv. desničari bili "majka", dok bi tzv. ljevičari bili "dijete".

​@@Novapsihoanaliza Zanimljivo! Hvala!

@@Novapsihoanaliza A molim vas, u ovim našim krajevima, mi i kad glasujemo za "lijevu opciju", to se jako brzo raspadne pa opet imamo kontinuitet "desne opcije". Da li je razlog to što mi ne možemo podnijeti razočaranje što ljevičari ne mogu brzo sve "ispraviti i popraviti", ili je razlog to što "ljevičari" ovdje i nisu pravi ljevičari, nego na osnovama davno prošlih vremena pokušavaju organizirati politički sustav?

Potpuno se slažem! Hvala na komentaru!

Hvala!

Hvala vama na komentaru!

Hvala na komentaru!

"Tko želi stvoriti, mora prvo uništiti." F. Nietzsche, Tako je govorio Zarathustra

Postoji sto posto! Samo koji je pravi kad ih toliko ima? Nek se dogovore pa nam jave da ne trošimo pare uzalud! :)

@Novapsihoanaliza Drugim riječima ne postoji?

Čak i da postoji, ne može nam pomoći. Bolje da se okrenemo ljudima. Nisu savršeni, ali nas vide i čuju.

@@Novapsihoanaliza Ako postoji mogao bi pomoći jer sve može, ali pitanje je postoji li. Inače Karl Jung je govorio da zna da postoji a Frojd je govorio da je bog psihoza.

U svakom slučaju ja bih prvo pokušao s ljudskim rodom pa ako to ne prođe ostaje nam alternativa.

Hvala! Dobro ste uočili, posebno sam se potrudio da uhvatim intenzivne boje jeseni.

@@Novapsihoanaliza Da li je razvoj jezika u čovječanstvu posljedica te vječite želje za jedinstvom sa majkom, to jeste da li nam jezik pomaže da preživimo tu nikad ostvarenu želju, ili je to samo evolucijski razvijen način obične površne komunikacije?

Odlično pitanje! Ja svakako vjerujem da se jezik, verbalni i neverbalni, razvio kao nadomjestak za prekinutu pupčanu vrpcu. Mnogi se psihoanalitičari slažu u tome da se ljudsko biće prerano rađa. Ono nije sposobno držati samo sebe na okupu. Bez povezanosti s majkom sve se raspada. To vrijedi i za životinje, posebno za sisavce. Smisao jezika je nastaviti povezanost s majkom, od rođenja do smrti. Bez jezika, odnosno, bez razgovora i empatije, čovjek je prisiljen vratiti se na one prvobitne, arhaične razine povezanosti sa majkom kroz imaginarnu pupčanu vrpcu. To stanje se obično naziva - psihoza, a liječi se samo - razgovorom!

Hvala na komentaru!

Hvala na komentaru!

Hvala na komentaru!

Zapravo je Sigmund Freud prvi primijetio, još prije stotinu godina, da se potisnuti i poreknuti osjećaji projiciraju u vanjski svijet.

Hvala na komentaru!

Koliko je meni poznato, terapeuti su, zbog određenih iskustava u djetinjstvu, većinom orijentirani prema mazohizmu. Njihova je glavna potreba "spašavati" druge ljude. To je često i njihova glavna motivacija za bavljenje tim pozivom. Sadisti su u ovom pozivu rijetkost. Jasno, to ne znači kako je mazohizam na bilo koji način "bolji" od sadizma. Inače, kao što već znate, psihoterapija bi trebala biti prostor optimalne frustracije. To znači da klijent treba prihvatiti ograničenja svog terapeuta iako ga ovaj u nekoj mjeri frustrira. Upravo ta optimalna frustracija i gradi psihološku strukturu koja nedostaje ili nije dovoljno stabilna. Klijent koji ne može prihvatiti ta ograničenja svog analitičara nije dostupan analizi, kako se obično kaže. Međutim, ako umjesto optimalne frustracije govorimo o traumatskoj frustraciji tada takva "terapija" također neće graditi psihološku strukturu. Još bih dodao da spomenuta optimalna frustracija ne mora biti neugodna. Svaka igra baš kao i svakisport na primjer, izvor su velike frustracije. Međutim, to ne znači da se u sportu ili u igri ne može istovremeno i uživati. Dakle, kada u terapiji nestane te "pozitivne frustracije" ili tog uživanja, to je možda znak da terapiju treba prekinuti.

Ukratko - nema takve stvari kao što je "narcistička povreda", a nema ni takve stvari kao što je "narcistički bijes". Ljudski je život, od djetinjstva do smrti, jedna velika narcistička povreda. Povreda je sadržana u spoznaji kako uvijek dolaze mlađi i boji. Kao što znamo, Freud je prvi spomenuo važnost osjećaja zavisti. Po tome je i narcistički bijes dio života, a ja bih se usudio reći - to je sam život. Način na koji se osoba nosi s tom neizbježnom povredom, baš kao i način na koji se nosi s neizbježnom ljutnjom određuje duhovnu zrelost te osobe. Osoba koja može prepoznati i prihvatiti, odnosno, "metabolizirati" svoju ljutnju, može i prihvatiti neugodnu spoznaji kako dolaze mlađi i bolji.

Možda je naša, sveprisutna potreba da se svidimo, zapravo potreba da budemo viđeni, odnosno, da budemo prepoznati. U tom slučaju govorimo o potrebi za zrcaljenjem u očima drugih ljudi. Ta potreba nikako nije infantilna, jer nije moguće živjeti bez iskustva da nas netko poznaje. Upravo je suprotno, kod osoba s veoma teškim psihološkim problemima nećemo naći potrebu da se svide i da budu prepoznati. Oni žive u svom svijetu bez zrcaljenja s drugima jer vjeruju kako čovjek može sam sebe odrediti. Na žalost, to nije moguće, određuju nas drugi. Ja bih rekao da je odijevanje, kao i šminka ili stil, zapravo jezik kojim razgovaramo sa svijetom. Jedan takav jezik je i umjetnost. Dok postoji dijalog i prepoznavanje u bilo kojem mediju, sve je u redu. Psihološki problemi počinju kada se dijalog prekine.

@@Novapsihoanaliza Veoma zanimljivo, hvala Vam na odgovoru.

Možda jednog dana! Hvala!

To je paradoks! :)

U bukvalnom smislu ste u pravu, ali mislim da je daleko teze biti,, zavisan" od ovakvog sadržaja i to na biohemijskom nivou. Kolicina dopamina koja se luci gledajuci ovakav sadržaj daleko je manja nego kada gledate Facebook, instagram i slicno. Primer van virtuelnog sveta bio bi to da je mnogo mnogo teze citati knjigu nego na primer kockati.

Hvala! 👌

Hvala na komentaru!

Hvala na komentaru!

Puno hvala! 👌

Hvala na komentaru!

Puno hvala na komentaru! ❤️

Puno hvala na komentaru! Psihološke obrane su svakako zanimljiva tema!

Hvala na komentaru!

Smisao odrastanja je zamijeniti sliku idealnog, svemoćnog i sveznajućeg roditelja sa doživljajem roditelja kao običnog, realnog ljudskog bića. Taj se dugotrajni proces u svijetu filozofije obično naziva. - dekonstrukcija. Suprotno tome, svaka religija nastoji zadržati sliku svemogućeg roditelja i zaustaviti svaku dekonstrukciju ili, kako to Kohut kaže, zaustaviti svako "otrežnjenje". To je svijet metafizike koja se nikada neće dekonstruirati. Tako znamo roditelje koji ne mogu prihvatiti vlastito ograničenje. Oni ne mogu dozvoliti svom djetetu da ih "dekonstruira" već nastoje zadržati sliku svemoći i sveznanja. Dijete, barem u početku, pokušava doći u dodir s realnim, ali je svaki njegov pokušaj kritike strogo zabranjen. Međutim, znamo i roditelje koji mogu dozvoliti svom djetetu kritiku koja obično dolazi kroz afekt ljutnje. Po tome, roditelj koji može prihvatiti afekt ljutnje svog djeteta pomaže djetetu da ga dekonstruira i da odraste. Tako i religija koja dopušta ljutnju, odnosno, religija u kojoj ljutnja nije grijeh, može dekonstruirati samu sebe. Zato kažem da Židovi, čija religija dopušta afekt ljutnje, smiju dekonstruirati svemoć svog boga, oca i tradicije. Oni smiju promišljati obiteljske odnose, kao i svijet fantazija koji je skriven u nesvjesnom. To je psihoanaliza kojom se, izgleda, mogu baviti samo Židovi. Oni smiju odrasti i tako se odvojiti od obitelji i roditelja.

@@Novapsihoanaliza hvala mnogo na odgovoru mnogo mi je jasnije :)