72. Uspjeh i neuspjeh psihoanalize
ฝัง
- เผยแพร่เมื่อ 23 ก.ย. 2024
- Rekao bih kako je za uspjeh psihoterapije potrebno razumjeti potrebu za idealima i divljenjem, a koja postoji u svakome od nas. Analitičar treba prepoznati potrebu za divljenjem, baš kao što treba prepoznati i potrebu klijenta da obezvrijedi i uništi analitičara.
Kao što sam već rekao, obezvrijeđeni analitičar ne može pomoći klijentu. To nije ono što klijent treba. Analitičar treba ostati cjelovit, od početka do kraja analize. Jedino će tako svom klijentu biti svjetionikom nade u mračnim vodama.
Hvala !
Hvala na komentaru!
❤❤❤❤❤
Još jedno pitanje za vas, g. Vladimir: A šta ako klient dođe do informacije da je terapevt sadist? Dali i tada smatrate da je problem u klientu ako za njega odsutnost afektivne empatije nije dovoljno dobra? Dali je na klientu da mora prihvatiti takvog terapvta, šta ako ne može? Pitam se gde je granica koliko i šta bi morao klient biti sposoban tolerirati.
Koliko je meni poznato, terapeuti su, zbog određenih iskustava u djetinjstvu, većinom orijentirani prema mazohizmu. Njihova je glavna potreba "spašavati" druge ljude. To je često i njihova glavna motivacija za bavljenje tim pozivom. Sadisti su u ovom pozivu rijetkost.
Jasno, to ne znači kako je mazohizam na bilo koji način "bolji" od sadizma.
Inače, kao što već znate, psihoterapija bi trebala biti prostor optimalne frustracije. To znači da klijent treba prihvatiti ograničenja svog terapeuta iako ga ovaj u nekoj mjeri frustrira. Upravo ta optimalna frustracija i gradi psihološku strukturu koja nedostaje ili nije dovoljno stabilna. Klijent koji ne može prihvatiti ta ograničenja svog analitičara nije dostupan analizi, kako se obično kaže.
Međutim, ako umjesto optimalne frustracije govorimo o traumatskoj frustraciji tada takva "terapija" također neće graditi psihološku strukturu.
Još bih dodao da spomenuta optimalna frustracija ne mora biti neugodna. Svaka igra baš kao i svakisport na primjer, izvor su velike frustracije. Međutim, to ne znači da se u sportu ili u igri ne može istovremeno i uživati.
Dakle, kada u terapiji nestane te "pozitivne frustracije" ili tog uživanja, to je možda znak da terapiju treba prekinuti.
Pitanje za vas: Ako analitičar izreče komentar koji je jasno osuđivački, i kritčan, znači da se kao klient osjećam kao da me analitičar ne može prihvatiti, kao da taj "unconditional positive ragard", i nije baš "unconditional", već je ovisan o tome šta ja kažem...Dali ima smisla to još diskutirati sa terapevtom, ili znači da treba tražiti drugog terapevta? Nekako nemogu da zamislim, da me on sasvim prihvati bez osuđivanja...
Analitičar treba i mora prepoznati i prihvatiti perspektivu svog klijenta čak i ako se s tom perspektivom uopće i ne slaže.
Zato i jest analitičar, a nije konobar ili frizer za koje sam primijetio da također imaju značajan, nadprosječni potencijal za empatiju. Ali samo do određene mjere, to ipak nije njihov posao.
Ukratko, negirati tuđu perspektivu znači poricati realnost. Analitičar bi trebao prihvatiti realnost. Možda ne uvijek, ali većinom.
Tome služi humor. Ako postoji način da "izmjerimo" "kvalitetu" analitičara, onda je to smisao za humor. Tko ima humora taj može prihvatiti tuđu perspektivu iako mu se ona uopće ne sviđa.
Evo primjera iz moje prakse. Prošli tjedan klijent je zakasnio pola sata na razgovor. Kad sam ga pitao zašto kasni, klijent je rekao da je imao važnog, neodgodivog posla - Morao je voditi psa na šišanje!
Umjesto da klijenta suočavam s njegovim otporima i velebnim fantazijama, ja sam odgovorio slijedeće - Pa ti stvarno nisi normalan, nikada ništa od tebe, imala je tvoja majka pravo!
Nakon tišine od desetak sekundi klijent je prasnuo u urnebesni smijeh, i ja skupa s njim. Smijali smo se još pola sata.
To je primjer kako se može izraziti neslaganje, i istovremeno zadržati povezanost i prijateljstvo.
@@Novapsihoanaliza Hvala što ste podjelili. Pa tako nešto slično je rekao i moj terapevt, ali sarkastično, ali ipak mislim da sa više grubosti nego to što ste vi opisali... Kao da me je "ismejao". Na sarkastičan način mi je rekao, da nisam "prava ženska", zbog mojih problema sa prevelikim osjećajem odgovornosti ili krivde. Neznam dali je problem njegov komentar ili moja ljutnja i osjećaj poniženja...Imala sam osjećaj da me osuđuje umesto da želi razumjeti zašto sam tako osjećala. Možda i nisam bila spremna na takav komentar, ili sam ga previše ozbiljno shvatila...