Kako biste povezali odevanje i ljudski izraz nesvesnog? Da li je zelja da se fizicki dopadnemo drugima infantilna? Da li je sminka jedan vid kompenzacije po Vasem misljenju? Moze li se odevanje i stil posmatrati umetnickim izrazom nase licnosti? Srdacan pozdrav.
Možda je naša, sveprisutna potreba da se svidimo, zapravo potreba da budemo viđeni, odnosno, da budemo prepoznati. U tom slučaju govorimo o potrebi za zrcaljenjem u očima drugih ljudi. Ta potreba nikako nije infantilna, jer nije moguće živjeti bez iskustva da nas netko poznaje. Upravo je suprotno, kod osoba s veoma teškim psihološkim problemima nećemo naći potrebu da se svide i da budu prepoznati. Oni žive u svom svijetu bez zrcaljenja s drugima jer vjeruju kako čovjek može sam sebe odrediti. Na žalost, to nije moguće, određuju nas drugi. Ja bih rekao da je odijevanje, kao i šminka ili stil, zapravo jezik kojim razgovaramo sa svijetom. Jedan takav jezik je i umjetnost. Dok postoji dijalog i prepoznavanje u bilo kojem mediju, sve je u redu. Psihološki problemi počinju kada se dijalog prekine.
Obzirom da su Vaša predavanja zaista sadržajna i daju interesantna i nova vidjenja, zanima me šta mislite o postporodjajnoj depresiji i da li će uskoro biti predavanje na tu temu?
Hvala na komentaru! Ja bih rekao da je postporođajna depresija posljedica ekstaze stapanja s djetetom koje traje devet mjeseci. Nakon toga slijedi naglo odvajanje, pravi rez, koje se može doživjeti kao agonija. Ako se majka osjeća povezanom sa svijetom, tada će vjerojatno i ekstaza stapanja biti slabija, a isto tako i postporođajna depresija.
Smisao književnosti kao umjetničkog medija, jest da pokrene nesvjesno u čitaocu. Isto vrijedi i za bilo koji drugi umjetnički medij. To znači da će vam svaka knjiga iz knjižnice pomoći da dotaknete nesvjesno. Ja posebno cijenim američkog književnika Saul Bellowa kojeg mogu preporučiti.
Razni emocionalni oziljci i konflikti imaju teznju da se otklone iz sjecanja da se zaborave, nebitno dali su to aktualni ili nekadasnji konflikti, Ja hoce da ih se oslobodi da ima mir. Ove emocionalne konflikte udruzeni sa asocijacijama Jung zove kompleksi. Oni mogu da imaju jak uticaj na svjest i ometaju funkcije svjesti a postoji ih razlicitih oblika i uzroka. Nekada se oni sami izrazavaju kroz snove ili simptome a potreba za njihovo osvjescenje je dvosjekli mac, ono sto je u zaboravu a ne smeta i ne utice na sv.funkcije ne treba dirati jer nesv.sadrzaji ne mogu biti u cjelosti sadrzaji sv.jer konstantno kroz zivot se odvija zaborav i pregrupisavanje sadrzaja. Nesv. uvijek ima svoj prostor a svj. uvijek fluktuira i u relativnom je odnosu na nsv. Nije za djaba nastala narodna poslovica, sto manje znam manje me glava boli. Ali jak kompleks koji treba obradu ukoliko ga Ja ne integrira u svoju sferu svjesnoga on ce stalno imati ometajucu moc i pravice probl.u interpersonalnim kontaktima. Umjesto neko da u sebi vidi gresku radije je vidi u drugom, projektovanje, upravu je tu momenat gdje treba prepoznavati sebe i svoju mracnu stranu i njen nesv.sadrzaj.
@@Novapsihoanaliza To mi zvuči slično razlozima zbog kojih netko ide u policiju, vojsku, politiku, a možda i psihoterapiju kao zanimanje. Kako znamo razliku između sociopatije/psihopatije i nekog jačeg oblika narcizma?
To je spektar velebnih fantazija. Od ideje kako sam poseban zbog nekog realnog postignuća, preko ideje posebnosti jer kontroliram i nadzirem svijet pa sve do ideje kako su drugi dio mene.
@@Novapsihoanaliza Puno hvala, mislim da mi je jasnije. Vjerujem da u spektru velebnih fantazija postoji i spektar reakcija na rušenje tih fantazija. Možda se zbog ove ideje, da su drugi dio mene, može i glava izgubiti.
Zaista impresivna analiza, tačnije, esencija analize u samo dvadesetak minuta…
Nema reči, kapa dole….
Hvala na komentaru!
Kako biste povezali odevanje i ljudski izraz nesvesnog? Da li je zelja da se fizicki dopadnemo drugima infantilna? Da li je sminka jedan vid kompenzacije po Vasem misljenju? Moze li se odevanje i stil posmatrati umetnickim izrazom nase licnosti? Srdacan pozdrav.
Možda je naša, sveprisutna potreba da se svidimo, zapravo potreba da budemo viđeni, odnosno, da budemo prepoznati.
U tom slučaju govorimo o potrebi za zrcaljenjem u očima drugih ljudi. Ta potreba nikako nije infantilna, jer nije moguće živjeti bez iskustva da nas netko poznaje.
Upravo je suprotno, kod osoba s veoma teškim psihološkim problemima nećemo naći potrebu da se svide i da budu prepoznati. Oni žive u svom svijetu bez zrcaljenja s drugima jer vjeruju kako čovjek može sam sebe odrediti. Na žalost, to nije moguće, određuju nas drugi.
Ja bih rekao da je odijevanje, kao i šminka ili stil, zapravo jezik kojim razgovaramo sa svijetom. Jedan takav jezik je i umjetnost.
Dok postoji dijalog i prepoznavanje u bilo kojem mediju, sve je u redu.
Psihološki problemi počinju kada se dijalog prekine.
@@Novapsihoanaliza Veoma zanimljivo, hvala Vam na odgovoru.
Obzirom da su Vaša predavanja zaista sadržajna i daju interesantna i nova vidjenja, zanima me šta mislite o postporodjajnoj depresiji i da li će uskoro biti predavanje na tu temu?
Hvala na komentaru!
Ja bih rekao da je postporođajna depresija posljedica ekstaze stapanja s djetetom koje traje devet mjeseci. Nakon toga slijedi naglo odvajanje, pravi rez, koje se može doživjeti kao agonija.
Ako se majka osjeća povezanom sa svijetom, tada će vjerojatno i ekstaza stapanja biti slabija, a isto tako i postporođajna depresija.
@@Novapsihoanaliza kako onda objasniti postporođajnu kod muškaraca?
Dali mozete priporuciti knjige koje bi pomogle doci u susret sa nesvesnim ili ga bar bolje razumjeti? Hvala.
Smisao književnosti kao umjetničkog medija, jest da pokrene nesvjesno u čitaocu. Isto vrijedi i za bilo koji drugi umjetnički medij.
To znači da će vam svaka knjiga iz knjižnice pomoći da dotaknete nesvjesno.
Ja posebno cijenim američkog književnika Saul Bellowa kojeg mogu preporučiti.
Razni emocionalni oziljci i konflikti imaju teznju da se otklone iz sjecanja da se zaborave, nebitno dali su to aktualni ili nekadasnji konflikti, Ja hoce da ih se oslobodi da ima mir. Ove emocionalne konflikte udruzeni sa asocijacijama Jung zove kompleksi. Oni mogu da imaju jak uticaj na svjest i ometaju funkcije svjesti a postoji ih razlicitih oblika i uzroka. Nekada se oni sami izrazavaju kroz snove ili simptome a potreba za njihovo osvjescenje je dvosjekli mac, ono sto je u zaboravu a ne smeta i ne utice na sv.funkcije ne treba dirati jer nesv.sadrzaji ne mogu biti u cjelosti sadrzaji sv.jer konstantno kroz zivot se odvija zaborav i pregrupisavanje sadrzaja. Nesv. uvijek ima svoj prostor a svj. uvijek fluktuira i u relativnom je odnosu na nsv. Nije za djaba nastala narodna poslovica, sto manje znam manje me glava boli. Ali jak kompleks koji treba obradu ukoliko ga Ja ne integrira u svoju sferu svjesnoga on ce stalno imati ometajucu moc i pravice probl.u interpersonalnim kontaktima.
Umjesto neko da u sebi vidi gresku radije je vidi u drugom, projektovanje, upravu je tu momenat gdje treba prepoznavati sebe i svoju mracnu stranu i njen nesv.sadrzaj.
Hvala na komentaru!
Iz kojeg razloga sociopat ili psihopat krenu na psihoterapiju ako sebi ne može dopustiti nikakvu "slabost"?
Jedan od razloga može biti i želja da se steknu nove vještine nadzora i kontrole.
@@Novapsihoanaliza To mi zvuči slično razlozima zbog kojih netko ide u policiju, vojsku, politiku, a možda i psihoterapiju kao zanimanje. Kako znamo razliku između sociopatije/psihopatije i nekog jačeg oblika narcizma?
To je spektar velebnih fantazija. Od ideje kako sam poseban zbog nekog realnog postignuća, preko ideje posebnosti jer kontroliram i nadzirem svijet pa sve do ideje kako su drugi dio mene.
@@Novapsihoanaliza Puno hvala, mislim da mi je jasnije. Vjerujem da u spektru velebnih fantazija postoji i spektar reakcija na rušenje tih fantazija. Možda se zbog ove ideje, da su drugi dio mene, može i glava izgubiti.