Mučeni kao psi, Shooting Dogs (2005) - film o fra Vjeko Ćurić

Mučeni kao psi, Shooting Dogs (2005),
drama, povijesni, ratni | Ujedinjeno Kraljevstvo, Njemačka
REDATELJ: Michael Caton-Jones
David Belton, reporter BBC-a iz Ruande u vrijeme genocida 1994., potpisao je scenarij za film Shooting Dogs (2005) inspiriran likom i djelom fra Vjeke Ćurića, te napisao i knjigu When the Hills Ask For Your Blood (2014).
Producent David Belton je fra Vjeku okarakterizirao kao afričkog Oskara Schindlera.
Belton je za knjigu "Svetac našeg doba" napisao poglavlje s naslovom "Moje sjećanje na Vjeku Ćurića" u kojem je naveo: "Morao sam doznati više o tom čovjeku pa sam napisao knjigu i doznao kako je prije genocida strgnuo cipele s nogu i obrađivao zemlju bosonog kao njegovi župljani poljodjelci, kako je za vrijeme pokolja spasio tisuće Tutsija i Hutua, a poslije njega, usred straha i prijetnji, osnažen svojom vjerom i uvjerenjima, otvoreno govorio protiv svojih neprijatelja znajući da će ga to stajati života."
Šesti travnja 1994.: krvavi genocid u središnjoj Africi. Za samo stotinu proljetnih dana, milijun ruandskih Tutsija masakrirali su njihovi Hutu sugrađani, a mala afrička zemlja pretvorila se u grobnicu. Barbarstvo kakvo ne možemo ni zamisliti. Ali mogli smo ga spriječiti. UN je bio ondje i promatrao. Promatrao je, ali nije djelovao. A u srcu tih zbivanja britanski svećenik (temeljen na liku bosanskog franjevca fra Vjeke) i njegov pomoćnik prisiljeni su razmisliti o dubini svoje vjere, granicama svoje hrabrosti i donijeti odluku - hoće li ostati s ljudima ili pobjeći.
Fra Vjeko Ćurić je rođen 1957. godine u selu Lupoglavu, župa Osova kod Žepča. Pohađao je Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom, gdje je i maturirao 1976. godine. Studij teologije završio je na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, gdje je 1982. godine zaređen za svećenika. Te iste godine odlazi u Pariz na pripremu za misijsko djelovanje u Africi.
Po dolasku u Ruandu, fra Vjeko se brzo snašao i započeo djelovati po programu Franjevačkog reda “Projekt Afrika”. Kad je buknuo rat između plemena Tutsija i Hutua, većina bijelih misionara je napustila Ruandu. Vjeko je ostao. Šture vijesti o njemu koje su dolazile tih nekoliko mjeseci iz te siromašne afričke države, koja je postala poprište najgoreg masakra, govorile su o svjedočanstvu ogromnih napora jednog franjevca iz Bosne da ublaži tragediju naroda kojemu je odlučio služiti.
Svećenik Modeste Munguarareba, koji je preživio genocid, svjedoči da je fra Vjeko bio “jedini koji je mogao služiti kao pregovarač između dviju strana”. Organizirao je sastanak između posebnog papinskog izaslanika i dviju strana u ratu. Moćne svjetske humanitarne organizacije tražile su Vjekine usluge.
Nastavio je i nakon rata. Do vremena svoje smrti već je sagradio 3.000 kuća za preživjele žrtve genocida, školu za preživjelu djecu, brinuo sa za neke od 150.000 djece koja su ostala bez roditelja. Sva ta njegova herojska djela zaustavila je mučenička smrt.
Nakon nekoliko neuspješnih pokušaja njegova ubojstva, to je uspjelo dvojici ubojica 31. siječnja 1998. godine u središtu glavnog grada Ruande, Kigaliju. Ispalili su sedam metaka iz blizine i potom pobjegli.
Papa Ivan Pavao II. među prvima je izrazio svoju žalost: “Još jedna žrtva pridodana je dugoj listi misionara koji su potvrdili svoju ljubav za Krista i afrički narod žrtvujući svoje živote.”

[@vesnadobric126]

Odlican ali tuzan

[@miragajic6602]

Ovaj film pogledajte pa pricajte o genocidu strašno