TAMO GDJE SE ŠUTI

(Govori: Meliha Miljević)
Ne možemo razdvojiti ruke naših duša,
jer ucijepljeni smo u pjesme o boli,
a energija naredbe razuma ne sluša.
Odbojne su joj formalnosti i protokoli.
Za istim nebeskim stolom sjedimo
i u noć pršćemo svak svoju muku.
Katkad zasuzimo i Bogu se žalimo,
što svatko spava na svome jastuku.
U polumraku ištemo kapljicu sreće,
da tijela nam spoje anđeoska krila.
I ako ponekad zanjišu plam svijeće,
nikad neću čuti: Laka ti noć, mila.
Jutrom nećeš usnama oči mi dotaći,
jer nije mi suđena tvoja blizina.
U zoru se nećeš postelji primaći
i na uho šapnuti: Dobro jutro, jedina.
Nebo na nas neće izliti kišicu,
prsti neće stiskati dršku kišobrana.
Sunce neće obasjati skrivenu lučicu,
niti naša tijela ispod suncobrana.
Nikad nam se neće ukrstiti puti,
nećemo mignuti drugoj strani ulice,
jer naše ceste vode tamo gdje se šuti
i gdje nam se sudbina kezi u lice.
Prisjest će joj smijeh (kada shvati),
da u tužne smo strofe ucijepljeni.
Ne može nas poništiti, niti izbrisati.
U pjesmama živimo, tihi i bezimeni.
Možda nas je spojila negdašnja bol,
ali danas stameno u životu stojimo.
Za naš oblak sjednemo, kao za stol,
zahvalni što onkraj zbilje postojimo.
˝Slavica nije sklona cviležu nad vlastitom sudbinom, daleko je ona od toga. Ova pjesnikinja zgodno-nezgodna prikriva svoje boli uobičajene i one koje to nisu, nevolje odagnava što dalje od svojih stihova, ona rugobe koje joj se događaju nadvladava hrabrošću, prijateljstvom sa samom sobom.
I ona piše. I ona sâma doista je pjesma-uragan. Nastoji srušiti sve što je urušivo u nama i oko nas.
Kada je budete čitali, a nadam se da će to biti vrlo pažljivo čitanje, shvatit ćete da je Slavica Juhas s odmakom koji se jedva primjećuje, zapisala gotovo sve nesreće što su potresale njezinu stvarnost, svoje gubitke i svoju potrebu da sve tuge, sve žalobne trenutke i nestanke dragih joj ljudi nadvlada superiorno, da grdobe udalji od sebe i ne dopusti im da je slome. Ona je Viktorija, može plakati u samotnim noćima kada mrak obavija svaku sitnicu, može jecati bezglasno da ne probudi ptičice ili usnulo cvijeće (za ljude manje-više), ali ona nikada neće pristati na predaju. Ona će se nasmijati i odmahnuti možda rukom, zatvorit će svoje srce na neodređeno vrijeme i držat će ga zatvorenog pod lupom dnevnog svjetla sve do trenutka kada će vrelo njezinih osjećaja šiknuti na papir i posve je obuzeti.
Rečeno je da umjetnost izvire iz boli. Onda Slavicu Juhas boli ovaj realitet u kome smo prisiljeni bivati, a realnost je uvijek jača i zato je Slavičina kula baš od papira. Ispisani papir njezin je štit, to je njezina pobjeda nam svime što je okružuje.
(P.S. Ime Viktorija možda potječe od:
latinske riječi za pobjednicu
imena rimske božice pobjede
saudijskog izraza za onu koja osvaja
staroengleskog izraza wigan za borbu
praindoeuropskog korijena weik za snagu i eneregiju.
Bilo kako bilo, Slavica Juhas s ponosom može biti sve to: snažna i borbena osvajačica te pobjednica.)
Pa zašto onda Viktorija plače?“
Zlata Knez
#melihamiljević
#slavicajuhas
#pjesma #duša #ljubav
#darikazna #pjesnik
#slavicajuhas #slavicalavica
#zgodnonezgodna
#nemirland #kaktusfield
#poezija #audiopoezija
#poetry #audiopoetry