Ta dosadna ljubav bez koje sam ništa(rija)

Milosmrđe je kovanica našeg genijalnog don Ivana Matkovića, župnika u Vranjicu, koji je tom riječju, kao Picasso u jednom potezu, izrazio bolest koja je zahvatila mnoge u Crkvi - mili govor kojem nedostaje istina. Takvo milosrđe smrdi i zato je to milosmrđe.
Znamo da je hvalospjev ljubavi u Prvoj poslanici Korinćanima, u trinaestoj glavi. Odmah zatim u četrnaestoj glavi Pavao govori o vrijednosti proroštva. Potiče braću da mole za dar proroštva. Proroštvo je, za Pavla, odmah do ljubavi.
Tko ima dar proročkog govora najviše pomaže svoje bližnje i izgrađuje zajednicu, Crkvu. Prorok rasvjetljava duše, prenosi nadahnuća, poziva na kajanje, tješi, ohrabruje i slično tome, a sve u službi osobe, duše. Cjelovitog čovjeka.
Prorok prenosi volju Božju za svakog pojedinca, a otkriće volje Božje je najveća korist u ovome svijetu. Ono što se dobije otkrićem volje Božje, ostaje za vječnost i nikada ne prestaje, kao ljubav. Na kraju, volja Božja za svakoga je: primiti Njegovu ljubav i ljubiti kao On. Prorok pomaže da ljubav postane temeljita i konkretna. Prorok raskrinkava lažnu ljubav!
Prorok je stalno neshvaćen od mnogih. Uvijek se nalazi u otporu većini. Neugodan je. Izgleda da je nemilosrdan, premda prenosi milosrđe.
Ondje gdje zamre proročki govor, zamire ljubav. Zamire i život. Izvana je sve lijepo i kulturno, a iznutra trulež.