II. MEĐ. ZNANSTVENI SKUP: Važnost europskoga sjećanja za europsku budućnost: Komunistički zločini

Komunistička ideologija provođena je već tijekom Drugoga svjetskoga rata na područjima koje su prostorno nadzirale postrojbe Narodno-oslobodilačke vojske Jugoslavije (NOVJ), odnosno partizanske snage. Iako još bez režimskih naznaka, zbog nedostatka upravnoga nadzora nad širim područjem, ovaj je sustav u sklopu vojnih postrojbi i u uvjetima općega rata, započeo provoditi sustavnu i masovnu represiju nad osobama koje su s komunističkoga motrišta označene „narodnim neprijateljima i ratnim zločincima". Tako se prvi masovni zločini partizanskih snaga počinjeni (barem deklarativno) u ime komunističke ideologije bilježe još tijekom ratnih godina, odnosno od 1941 -1945. Naknadno, ali i nastavno na takvu metodologiju obračuna s neistomišljenicima, u „narodne neprijatelje i ratne zločince" ubrajane su i osobe koje su u ratu bile vojni, politički ili službenički pripadnici različitih struktura suprotstavljenih komunizmu i njegovu partizanskomu pokretu. Tako je ukupno golemi broj osoba (tzv. običnih građana) prema različitim mjerilima (svjetonazor, imovinsko stanje politički stajališta, religioznost itd.) bio trajno nepoželjan komunističkomu poretku, što je dovodilo do otvorene manifestacije sile i počinjenja zločina.
U završnom ratnom razdoblju započela je sustavna i masovna represija, jer je tada Komunistička partija Jugoslavije dovršavala revolucionarni proces preuzimanja vlasti, za koji se pripremala tijekom cijeloga rata. No, u hrvatskoj historiografiji postoji još niz nerazjašnjenih komunističkih zločinačkih epizoda i iz samoga ratnoga razdoblja.
Tijela ,,nove“ komunističke vlasti tijekom cijeloga rata sudjelovala su u prikupljanju podataka te u stvaranju krajnje ideologiziranoga ozračja za „konačni obračun s ratnim zločincima i narodnim neprijateljima".
Radi toga je u svibnju 1944. osnovana sigurnosna služba Komunističke partije Jugoslavije pod imenom Odjeljenje zaštite naroda - OZN-a, a u kolovozu 1944. i Korpus narodne obrane Jugoslavije (KNOJ) kao specijalna postrojba od 120.000 najodanijih partijskih vojnika, kojima je glavna zadaća bila organizirati i provoditi u represiju te čuvati komunistički režim. Osim toga, komunistička ideologija i praksa smatrali su kako se stečevine komunističke revolucije ne mogu očuvati bez „diktature proletarijata" koja je - prema Lenjinu - određena kao „najžešći i najnemilosrdniji rat nove klase protiv moćnijega neprijatelja."
Na temelju naznačenih činjenica moguće je razumijevati sustavnost, goleme razmjere i sveobuhvatnost represije koju je potkraj rata i u poraću provodio jugoslavenski komunistički poredak. Obračunavalo se ne samo s nepoželjnim osobama nego i s institucijama, svjetonazorima, vrednotama i simbolima. Najteži oblik represije bila su sustavna masovna pogubljenja bez vođenja ikakvih sudskih procesa, a vrlo često i bez ikakve skupne ili pojedinačne evidencije.
Zbog niza povijesnih okolnosti, posebno su teško stradali Hrvati. Jedna od nepovoljnih okolnosti za Hrvate bilo je nepripremljeno i kaotično povlačenje - približno pola milijuna hrvatskih civila i približno 200.000 hrvatskih vojnika - u smjeru sjeverozapada, tj. preko Slovenije prema Austriji.
Posebnu je vrstu sustavnih masovnih pogubljenja - uglavnom bez ikakvih suđenja ili uz ubrzana skupna suđenja pred prijekim revolucionarnim sudovima - jugoslavenski režim izvršio nakon zauzimanja („oslobođenja") pojedinih područja, naselja i gradova. I većinu takvih pogubljenja provodila je OZN-a prema popisima koji su bili ranije prikupljani i dopunjavani nakon osvajanja pojedinih mjesta.
O navedenim masovnim zločinima najkonkretnije svjedoče prikrivena stratišta i grobišta koja su do 1990. bila najstrože čuvana tajna jugoslavenskoga komunističkoga poretka, a nakon 1990. službena državna povjerenstva su do 2012. na teritorijima dijela novonastalih država evidentirala ukupno približno 1.700 masovnih prikrivenih stratišta i grobišta: u Sloveniji 591, u Hrvatskoj 843, u Srbiji 180 te u Bosni i Hercegovini 91. U dijelu država nastalih raspadom Jugoslavije (Crna Gora, Kosovo, Makedonija) ta tema službeno još nije ni otvorena.
Međutim, zbog tranzicijskih razloga u spomenutim državama koje su dio tih zločina istražile, uglavnom su obustavljena ili znatno usporena daljnja istraživanja (u Hrvatskoj 2000., u Sloveniji 2009.) te je stoga izostalo suočavanje s tim zastrašujućim zločinima i drugom zločinačkom represijom jugoslavenskoga komunističkoga režima, iako na to suočavanje Hrvatsku i Sloveniju obvezuju dokumenti koji su pravna stečevina Europske unije, a sukladno tomu Hrvatski sabor je u lipnju 2006. usvojio i odgovarajuću Deklaraciju koja je ostala mrtvo slovo na papiru.