Kako najlakše izgubiti sebe?

Zamisli da ti netko otme prijatelja te ga muči i ubije. Grozno. A sad zamisli da ga otmu i pretvore u mučitelja i ubojicu!? Kad sam taj isti misaoni eksperiment postavio u gostioni pred jednog ribara (koji ne ide u crkvu) viknuo je: „Ovo drugo je puno gore jer je izgubija dušu!''
Svi se slažu - najgore je izgubiti dušu. Problem je da čovjek ni ne primijeti gubitak duše. Doživljavam se jakim i mislim kako vladam sobom po „defaultu“, a upravo je to precjenjivanje sebe najplodnije tlo za izgubiti se, jer ne bdijem nad dušom pa si sve dopuštam i tako neprimjetno postajem rob poroka, štetnih navezanosti, niskih strasti, srdžbe... U fantaziji sam tada vjeran istini, ljubavi, moralu, savjesti, bližnjemu (nek' se netko samo usudi reći da nisam!), ali u stvarnosti sam ostao bez duše, a tada i druge doživljavam bez duše - kao stvari za moju upotrebu, pa ni ne primijetim da mučim i ubijam - mišlju, riječju, djelom i propustom.
Tko ustraje u laganju samoga sebe doći će u stanje kad se dušu više ne može vratiti. Istina oslobađa! Vratimo se Istini, a Ona će nam vratiti dušu. Nema alternative. Umišljenost ili kajanje. Precjenjivanje sebe ili ponizna molitva. Gubljenje duše ili vlast nad sobom. Sjećaš li se kako je ono Krist rekao da ćemo zadobiti svoju dušu?
Homilija, 13. ned. kroz godinu (Lk 9,51-62)
don Antun Nižetić