VELEBIT NEKAD (U skladu s prirodom) In Harmony with Nature
ฝัง
- เผยแพร่เมื่อ 9 ต.ค. 2018
- Tragajući za vukovima i uvijek vukovima, upoznao sam divljinu u pravom smislu riječi. Kad sam počeo slijediti tragove životinja u snijegu ništa me nije više zanimalo. Naravno da me mnogi ljudi nisu prihvaćali nit shvaćali a vjerojatno sam djelovao kao čudak naročito zato što sam mnoge noći provodio sam u divljini. Sumrak i zora ... vjerojatno jedino lovcima zamislivo kao bitno u traženju posebno takvog stvorenja kakav je vuk. Lovci su me smatrali gotovo neprijateljem i zbog razumljivih razloga nisam im bio drag. No upornošću u svojim nastojanjima ipak sam stekao poznanike i neke drage ljude a čak i pokojeg prijatelja ... bar približno sličnih nazora posebno prema prirodi i divljim životinjama. Kamera mi je često bila u ruci i kroz sve te godine uspjela zabilježiti i neke neplanirane prizore i susrete. Da bi sačuvao sjećanja na to doba, od tih zaboravljenih snimaka, na danas zastarjelom formatu, sa prilično muke i truda uspio sam spasiti i "počistiti" vremenom gotovo uništene snimljene trake (VHS i Hi8). Za osobu rođenu u gradu kao što sam ja nije bilo jednostavno smoći sredstva za putovanja i boravke u planinama da bi zadovoljio vlastite strasti i sve dublju ljubav prema prirodi, ljubav koju i sam nisam uvijek razumio. Dovoljan je bio prvi posjet Velebitu i njegovom podnožju, prostoru i mojih predaka da ga srce nikad više ne zaboravlja. Ljudi su živjeli u naseljima naokolo uz planinu a i visoko unutar nje osim za vrijeme zime koja je tamo zaista oštra i duga. Uvijek i samo u skladu s planinom. Ja im zauvijek zavidim. Prilagoditi se prirodi poštovanjem njenih moći i snage jedini je način preživljavanja.
Film prikazuje davni posjet Vukušićima u Živim bunarima (Jablanac na moru) podno Velebita. Baka Anka i dida Dane bili su zaista ugodno iznenađeni kad smo tog sumornog kišnog dana po povratku s Velebita, moj prijatelj Pero (Ladislav Janeš) i ja posjetili njihov dom. Ovo je razgovor o životu u toj veličanstvenoj planini, nekad ... Velebit ... o životu kakvog više nema i tragovima koji nestaju. (Pavle Balenović - Dnevnik, Velebit).
OPIS : Tragajući za vukovima i uvijek vukovima, upoznao sam divljinu u pravom smislu riječi. Kad sam počeo slijediti tragove životinja u snijegu ništa me nije više zanimalo. Naravno da me mnogi ljudi nisu prihvaćali nit shvaćali a vjerojatno sam djelovao kao čudak naročito zato što sam mnoge noći provodio sam u divljini. Sumrak i zora ... vjerojatno jedino lovcima zamislivo kao bitno u traženju posebno takvog stvorenja kakav je vuk. Lovci su me smatrali gotovo neprijateljem i zbog razumljivih razloga nisam im bio drag. No upornošću u svojim nastojanjima ipak sam stekao poznanike i neke drage ljude a čak i pokojeg prijatelja ... bar približno sličnih nazora posebno prema prirodi i divljim životinjama. Kamera mi je često bila u ruci i kroz sve te godine uspjela zabilježiti i neke neplanirane prizore i susrete. Da bi sačuvao sjećanja na to doba, od tih zaboravljenih snimaka, na danas zastarjelom formatu, sa prilično muke i truda uspio sam spasiti i "počistiti" vremenom gotovo uništene snimljene trake (VHS i Hi8). Za osobu rođenu u gradu kao što sam ja nije bilo jednostavno smoći sredstva za putovanja i boravke u planinama da bi zadovoljio vlastite strasti i sve dublju ljubav prema prirodi, ljubav koju i sam nisam uvijek razumio. Dovoljan je bio prvi posjet Velebitu i njegovom podnožju, prostoru i mojih predaka da ga srce nikad više ne zaboravlja. Ljudi su živjeli u naseljima naokolo uz planinu a i visoko unutar nje osim za vrijeme zime koja je tamo zaista oštra i duga. Uvijek i samo u skladu s planinom. Ja im zauvijek zavidim. Prilagoditi se prirodi poštovanjem njenih moći i snage jedini je način preživljavanja.
Film prikazuje davni posjet Vukušićima u Živim bunarima (Jablanac na moru) podno Velebita. Baka Anka i dida Dane bili su zaista ugodno iznenađeni kad smo tog sumornog kišnog dana po povratku s Velebita, moj prijatelj Pero (Ladislav Janeš) i ja posjetili njihov dom. Ovo je razgovor o životu u toj veličanstvenoj planini, nekad ... Velebit ... o životu kakvog više nema i tragovima koji nestaju. (Pavle Balenović - Dnevnik, Velebit).
Gledam ovo i prolaze me srsi i sjećanja na dane košnje na Strugama davne 1966
@@user-ld7le9nl6e - Potpuno vas razumijem i hvala vam puno. puno na komentaru.
Prekrasan, dirljiv film o vremenima, prostorima i ljudima koji su tu jednostavno i samo živjeli, u skladu s prirodom i planinom koju su poštivali. Danas je takav oblik života nezamisliv, a "moderan čovjek" bez svojih pomagala u planini ne bi preživio ni dana. U stvari nije to ni tako davno bilo kada su planinom nesmetano odjekivala samo zvona ovaca i zvukovi prirode koji su se nošeni vjetrom ili pak spokojnim mirom razlijegali daleko, daleko ... koliko je sjete u riječima ovih ljudi , njihov život nije bio ni lagodan ni lak, a opet o njemu govore sa ponosom, sjetom i žalom, svjesni da nikada više neće biti isto ... svašta bismo trebali iz toga učiti . Ako je već tako moralo biti i ljudi koji su s planinom živjeli morali sa nje otići, Velebitu teba ostaviti njegov veličanstveni mir. A upravo ovim predjelima koji se spominju danas jure quadovi, obnavljaju se pastirski stanovi ali za turiste, održavaju se utrke, Velebit trail, hiking trail, outdoor ultra, team building za površne ubrzane izvještačene " ljubitelje prirode" ... "nedostaje šoldi" kako kaže baka ..... Daleko je to i sve dalje i dalje od ljubavi ... jurcanje uokolo sa mobitelom i GPS-om, utrkivanje po kozjim stazama, a naročito urlanje motoriziranih supina nema ama baš nikakve veze sa ljubavi prema planini .... a nju je u stvari tako jednostavno voljeti, treba ju samo razumjeti, poštovati i osjetiti, izvornu i čistu i duboko joj se pokloniti onakvoj kakva je, jer je takva savršena .... Hvala ti na još jednom predivnom filmu o pravim vrijednostima života
Čini se da su se najveće i najprimjetnije promjene u odnosu čovjeka prema prirodi dogodile upravo u ovo vrijeme ... vrijeme ovih generacija. Uz toliku brigu i zakonske regulacije statusa životinja događa se da je čovjeka upravo sve manje briga. Društvene mreže dokazuju kako je novac ono što određuje vrijednost svega pa i života. Osjetiti štetu, tugu ili bol bilo kojeg bića postaje gotovo užitak ...atrakcija.Teško je to priznati no to je istina. Sreća da nas bar još nekakav bijes protiv stava današnjeg čovjeka prema ovoj "grani na kojoj sjedimo" gura na pobunu. Ljudski mozak je za mene centar emocija (jer kažu da čovjek samo srcem dobro vidi) a ne tzv.inteligencije. No čini se da smo i njega već uspjeli pretvoriti u ono što se pokreće na "remote controler". Digitalni ljudi gutaju samo ono što im se programira pa bilo to na biciklu, trčeći kroz planine, u 4x4 terencu, lovačkom kamerom. dronom ... ljudi moji a potrebno je samo udahnuti zrak.
Puno mi se misli mota u potpunom neshvaćanju što i kako nam se to događa?
Sami smo iz sebe napravili ovisnike ako ne i potpune invalide. Sa ostalim živim bićima ne smijemo se nit usporediti. Ona su svoje savršenstvo doživjeli, ostvarili i žive u skladu s prirodom ... a gdje bi to trebali biti mi i što nam to uopće još treba.
Možda kad sva ta pomagala uključimo, da odbacimo i tijelo pa i mozak može postati mehanički, elektronički, digitalni ... sami smo sebe uništili. Valjda će to biti odgovor na ljudsko beskrajno nezadovoljstvo sadašnjošću. Šteta a moglo bi biti lijepo ...
Nešto se ipak događa da ne nabrajam pokazatelje promjena.
Katastrofična događanja su česta i ljudi spašavaju glavu ...
traba ih svakako savjetovati da kad u bijegu uzimaju ono osnovno "TO SURVIVE", da nikako ne zaborave mobitel (+baterije i punjač) kako bi objavili vlastitu smrt kao atrakciju na Facebook-u ili ostalim mrežama ... ako bude koja milja lajkova dobit će koji dolar, "maybe".
Truly a masterpiece Pavle. Nature, indigenous people, elders with the wisdom of the ages, the old ways. They seemed so content and in tune with the earth. So much nostalgia. What on earth would they make of this "modern" world, a world that would leave them behind apart from in this area where they lived, knew and grew in peace without the stress and anxiety of "modern" living. These precious people should be cherished, their experiences, memories, wisdom cherished and exalted. Thank you Pavle for sharing 😊
Nice words, indeed. It is even nicer to receive such the message. In fact this footage has been collecting the dust for far too long time although I had it on my mind all the time especially whenever I come close to the area these abandoned villages or tremained ruins are. You can't avoid such the thoughts and imagine what the life has been like there long ago. The difference is like a shock. There the mobile phone signal doesn't reach ata all. That proves how clear it still is. These dear people I filmed some 25 years ago are gone long ago. I am so sorry for I didn't managed to upload a translated copy as often with other clips so that you could understand them talking but hope I'll have to do that some way soon.
Thanks Paul for commenting. I appreciate that.
Najbolji komentar o današnjoj truloj civilizaciji je činjenica da ovaj vrijedan i odličan film ima samo 79 lajkova! 👍
Što se više prisjećam prošlosti to mi se trulija današnjica čini.
@@PavleBalenovic broj lajkova nema veze sa vrijednošću filmova! Nakon cca 5 godina gledanja outdoor videa, tek jučer mi YT ponudi Vaš video! "Sjajan yt algoritam"! Odlični su mi Vaši filmovi, sad imam što za gledati u nadolazećim danima! Ja isto dosta bauljam po prirodi. Lijepi pozdrav Vama 🙂 !
Zapravo, čini se da i prilično priglup čovjek lako razumije kakvi su odnosi na svim tim komunikacijskim mrežama, danas i zašto. U počecima mnogi su krenuli sa pravim zanosom no onda je nestalo čak i kreativnosti.
Osobno, ne vjerujem koliko smisla ima u svemu tome jer ispada u najmanju ruku "koliko dobra toliko i zla".
Usporio sam ako ne i gotovo zaustavio objavljivanje svojih filmova iz puno razloga i pokušavam nastaviti redovito posjećivati one prostore koji me oduvijek oduševljavaju. Sve se mijenja i često naiđem na razočaranja i naravno šokove koje nam naša vlastita vrsta redovno priredi.
Vjerojatno je to ta budućnost o kojoj su nam pričali kad smo bili klinci u školi.
Zapravo, čini se da i prilično priglup čovjek lako razumije kakvi su odnosi na svim tim komunikacijskim mrežama, danas i zašto. U počecima mnogi su krenuli sa pravim zanosom no onda je nestalo čak i kreativnosti.
Osobno, ne vjerujem koliko smisla ima u svemu tome jer ispada u najmanju ruku "koliko dobra toliko i zla".
Usporio sam ako ne i gotovo zaustavio objavljivanje svojih filmova iz puno razloga i pokušavam nastaviti redovito posjećivati one prostore koji me oduvijek oduševljavaju. Sve se mijenja i često naiđem na razočaranja i naravno šokove koje nam naša vlastita vrsta redovno priredi.
Vjerojatno je to ta budućnost o kojoj su nam pričali kad smo bili klinci u školi.
Nice. Thanks for uploading ..
As I just mentioned to Joan, I'll try to translate the conversation inside finding it important ... at lest to make another copy soon.
Thanks for watching.
Thanks for showing the inhabitants n their conversations. I get to hear Croatian in its originality together with the scenery gives life to the place.
For the people who are not from this region it is quite hard to learn such the complicated language as Croatian is. I was told by a lot of strangers that it is quite a problem for them. In this video I tried to describe that the area became abandoned ... a lot of people migrated abroad and the old way of life in harmony with nature has gone.
The family interviewed recalls those good times when they were younger ... all that with obvious felling of sorrow and tears behind their words.
Thanks for watching.
Pavle, I hardly know what to say, but this is a remarkable blending of nostalgia with the old people and the village where they live, plus the black and white photos of the old people when they were young and so lovingly preserved. As they talk, in Croatian, in a language much older than time and much older than the people depicted and which I have no idea what they could be saying. Very cleverly, you have introduced scenes so that we get pretty well what they could be saying, but I am only guessing, as you can imagine. What's left of some of the old stone houses, the people's wells all give an impression that fits so well with these old people. It must have been a very hard life living with the rudiments of existence and one which you have chosen so lovingly to depict. Maybe it is their children in one of the scenes shown that come to visit and hear with reverence stories of the past and remember also along with their parents that hard life. I especially like the blending in of the mountains as fall shows its face and perhaps they talk of the majestic bear and her cubs. Who knows? A most astonishing film, Pavle...a film to be watched over and over again as the details sink in.
ywm
Honestly, I expected you would like this video. In fact it shows quite obvious difference between life today and the way people used to live not so long ago. That was real life and in harmony with the mountain... nature. I made a kind of description here but the content has to be heard from the words of these people. They are all gone long ago like all those villages. After many harsh winters, extreme cold snow, frost and ice just a few walls remained. But human life there was something these people talk about with a smile on their faces and joy. They were satisfied while today most of us are complaining. Theirs has been truly fulfilled life, do the people understand that today!? What scares me is how quick these changes happened ... during the life of just a single generation. We do not live in harmony with nature any more. The consequences started to be visible.
I am so sorry for I didn't managed to translate that into your language.
I had quite hard task to cover by making this footage watchable at least. We have changed some words about all those formats we have been using during the past as the technology went high speed so each day another filming, recording device and tapes became obsolete. Today everyone films in the highest picture quality possible so often archive isn't even checked after recording ... remember those still photo albums? ... we used to spend hours above those memories ... often looking those photos you recall some details that you didn't even know your brain holds. This is the way I have seen the album of these people bellow the Velebit mountains. Thank you, Joan. I'll try to prepare another copy for you to understand. YWM
I am just amazed at how you blended in all those different formats. I must admit I would never had the patience, but as usual, you pulled it off magnificently even with a borrowed camera! It was easy to see just what a hard life these people had, but somehow the feeling comes through that they were happy as they didn't expect much out of the life their forefathers had left them, not like today, when we expect everything to come to us free. Yes, there is a great gap between yesteryear and today, especially with the environment and nature. In our cement cities, the last thing most people think of these days, is nature and spend their time calculating how to make more money to buy more stuff.
Animals have disappeared in Canada by over 50% and we have only been here from Europe for over 300 years!!!
Yes, Pavle, I believe it was a simpler time in those Croatian families, but also a happier time in the shadow of the Velebit mountains. Don't worry about the English translations; It will be a tremendous task to undertake and I have enjoyed watching this video whether or not I understood the language. Their faces told a great deal; the suffering, the happiness and the willingness to accept what they couldn't change. Yes, it truly was a simpler time and by and large, a happier time...
ywm
Seems like that from their living they could not expect much but just what they deserved after all that hard work needed to survive there. No heat without fire, how to make it and what with? ... that surely doesn't go on "enter" button. You mentioned that money today so I won't repeat it any more. The conversation is great and I like it very much not only because this is the only record on those nice people. ... when filming those sequences more than 25 years ago I wasn't quite satisfied but now it turned to be decent document for I managed to adjust it all so that my questions to them are not heard at all ... now it looks like they are describing that all themselves alone just as I wanted it to be. Thanks my dear Joan for the comment and understanding. YWM
Well, Pavle, you certainly did a perfect job in eliminating all sense of your questions, for the video flows smoothly and gives a more intimate feeling to these wonderful people. As an aside, I see in the video, a young man who at the time was questioning these people, then a man a little older with his land rover and then a man remarkably like the man alive now who created this video, and who had the foresight to document a way of life forgotten by the rest of society.
From the number of viewers, it seems like not only me but many others enjoyed this video in spite of not understanding the language, but I hope that your fellow Croatians will have watched it too.
ywm
Thank you. I am really glad and satisfied that I've managed to save something that was already a value for me in that time. Perhaps viewers will at least be able to compare our life today with how it was before, not so long ago. World is changing quickly. (YWM)
Lipo moje Mirevo. Didovino moja ,ljubi te Vila Velebita ,Jurina.
Hvala Željka na iskrenosti. Opravdali ste mi uložen trud da nakon toliko godina izvučem te snimke "iz prašine" i nezasluženog zaborava te sastavim ovu kratku priču o nekadašnjem životu na tim prostorima. Pozdrav iz Zagreba.
Pavle Balenovic Od srca Vama hvala na iskazanom poštovanju prema nama koji volimo ekranizirane priloge o našoj djedovini. Moja obitelj i ja smo uživali zaista, a našeg nam Mireva nikada dosta. Tata je ovaj video pogledao triput danas i nakon svakog puta sentimentalno uzdahnuo. Lipi pozdrav iz Senja od Dundovića!
Neznan jeli mi video tužniji ili lipši!
E moj Jakove ... tužno je puno toga a zaista ne bi moralo tako biti.
Ne znam što nam se to događa naročito sada u ovim vremenima.
Neke se vrijednosti nakon štete nikad neće oporaviti. Gluposti nam postaju bitne u životu a sve ostalo nije važno pa ni što ostavljamo onima koji nas nasljeđuju. A zaslužili su bar ono što smo mi preuzeli od svojih predaka.
Pozdrav.