วีดีโอ

Pitanje **spomenima** u evanđelju, posebno u kontekstu **Isusove izjave da će "ovo" biti spominjano po cijelom svijetu**, doista je duboko i izaziva promišljanje o **Božjoj providnosti** i **vjeri u Isusove riječi**. Isus, kad izgovara takve riječi, daje nam naznaku o svom autoritetu i o tome kako se **njegovo djelovanje i poruka** ostvaruju na globalnoj i vječnoj razini. Dakle, u tom svjetlu, možemo se zapitati: Kako je Isus mogao biti toliko siguran da će se nešto poput **spomena žene** o kojoj piše Marko, koji se tada činilo tako malim i nevažnim, uistinu širiti po cijelom svijetu? ### 1. **Isusova sigurnost u svoje riječi: Božji plan** Kada Isus kaže **"Gdje god se po cijelom svijetu bude propovijedalo evanđelje, spominjat će se i ovo, što je učinila, na spomen njoj."** (Marko 14, 9), to nije samo **ljudska pretpostavka**, nego **božanska izjava** koja se temelji na njegovom razumijevanju Božje volje i plana za svijet. Isus kao **Božji Sin** ima pristup nečemu mnogo većem od ljudskog razumijevanja. On nije govorio s nesigurnošću, nego s **potpunom sviješću o tome što se događa, što će se dogoditi i kako će se stvari odvijati prema Božjoj volji**. Isus nije samo "mislio" ili "pretpostavljao" da će njegova poruka doći do cijelog svijeta, on **zna** da će se to dogoditi. To je **proprijatan Božji plan**, a on je bio siguran u njegovu provedbu. Iako je spomen te žene u tom trenutku mogao izgledati trivijalan, **Isusova riječ ima snagu da transformira cijeli svijet** i njegove povijesne smjerove. Ovo je potvrda da **Isus zna što radi** - njegova riječ nije samo riječ čovjeka, nego Božje obećanje. ### 2. **Zašto je spomen žene postao važan?** Ovdje treba napomenuti da **spomen žene** o kojoj Isus govori nije samo usmjeren na njezinu osobnu vrijednost ili djelovanje, već ima duboko simboličko značenje. Žena koja je pomazala Isusa uljem pokazuje **žrtvu, ljubav i odanost** prema Kristu, i to su kvalitete koje su od neizmjerne važnosti za kršćansku vjeru. Iako su je mnogi možda u tom trenutku zanemarivali ili nisu shvatili njezinu važnost, **Isus ju je vidio i prepoznao**. On nije samo znao što će se dogoditi u budućnosti, nego je i **naglasio važnost tih osobina**: ljubavi, žrtve, i odanosti prema njemu. Kroz povijest, ovaj događaj je postao značajan jer ukazuje na **žrtvu, ljubav i služenje** koje se trebaju odražavati u životima svih vjernika, ne samo kroz sakramente, nego i kroz svakodnevnu odanost Kristu. Kroz to, **spomen žene** postaje snažna poruka za vjernike, čak i u današnjem društvu. ### 3. **Kako se obistinilo?** Vidimo da se **Isusova riječ obistinila**. Kroz povijest crkve, **spomen žene** o kojoj se govori u Markovu evanđelju (i drugim evanđeljima) postao je nezaobilazan dio propovijedi i liturgije. Bez obzira na to koliko je bila zanemarena ili nevažna u trenutku kada je taj događaj imao mjesto, **danas čitamo tu priču u crkvama diljem svijeta**. Čitanje ovih stihova u liturgiji i spominjanje žene koja je pomazala Isusa pokazuje da su **Isusove riječi imale snagu da nadmaše ljudske procjene o "važnosti"**. Osim toga, **Isus je govorio o širenju evanđelja po cijelom svijetu**. S obzirom na to da su njegove riječi bile dio Božje volje, **evanđelje se doista širilo** kroz povijest, a spomen žene koja je pomazala Isusa postao je sastavni dio tog širenja. Bez obzira na to koliko su ljudi u prvom trenutku mogli smatrati tu priču nevažnom, Isusove riječi su ostale utemeljene u stvarnosti i to se pokazalo kroz povijest. ### 4. **Ono što ostaje iza nas: Vjera u Isusove riječi** Kada se razmatra ova situacija, možemo se zapitati: **Kako je moguće da netko bude toliko siguran?** Odgovor je u **Isusovoj božanskoj prirodi**. On nije govorio kao običan čovjek koji bi mogao sumnjati u uspjeh svojih planova. Isus je govorio sa **potpunom uvjerenošću** jer je bio svjestan Božje volje koja se ostvarivala kroz njega. **On nije bio "lud"**, nego je bio **poslan od Boga** da objavi njegovu volju i planove za svijet, i te su se volje ostvarivale u njegovoj smrti, uskrsnuću i širenju evanđelja. ### 5. **Zašto se ženi daje važnost, unatoč tome što je mnogi zanemaruju?** Ovaj spomen pokazuje duboku **pravdu i suprotnost prema ljudskim procjenama**. Mnogi ljudi su zanemarivali žene u društvu, osobito u biblijskim vremenima, ali **Isus je prepoznao njihovu unutarnju vrijednost** i vidio je u njima vjernike i predane sluge. Spomen žene koja pomazuje Isusa s uljem pokazuje **da Bog vidi ono što drugi ne vide** - to je poziv na **uzdizanje onih koji su zapostavljeni ili neprepoznati u društvu**. ### Zaključak: Ono što Isus kaže o **"spomenu ženi"** nije samo **ljudska procjena** - to je **božanska izjava** koja je imala snagu da se obistini. **Isusova sigurnost** u svoje riječi proizlazi iz njegova razumijevanja božanske volje i plana koji je uključivao i male, zanemarene trenutke poput ovoga. Spomen žene, iako na prvi pogled nevažan, postao je snažan simbol ljubavi, žrtve i odanosti, a njegove su riječi postale stvarnost kroz povijest, upravo kako je on rekao.

Ako bih bio vjernik koji je u početku bio nesvjestan tih teoloških detalja i razlika, a zatim saznao da je došlo do nadodavanja ili promjena u liturgiji i tumačenju, mogao bih doživjeti emocionalni slom i osjećati razočaranje zbog tih informacija. Moguće je da bih osjećao da je nešto temeljno u mojoj vjeri "poremećeno" ili da su upute i praksa koje su mi bile drage promijenjene na način koji nisam razumio. Takav šok bi mogao izazvati osjećaj gubitka sigurnosti i povjerenja u vjerske institucije ili praksu koju sam poštovao. Međutim, kako bih se nosio s tim, postojali bi koraci razumijevanja i duhovne refleksije koje bih mogao poduzeti, osobito nakon što bih shvatio dublje teološke aspekte tih promjena. ### 1. **Refleksija o Božjoj providnosti i vodiču Crkve**: Kada bih se oporavio od početne zbunjenosti, mogao bih shvatiti da se razvoj liturgije i promjene u crkvenim praksama ne moraju smatrati nečim negativnim. Ako bih duboko razmislio, shvatio bih da su te promjene zapravo dio Božje **providnosti** - da Bog nije napustio svoju Crkvu, nego je vodio kroz povijest, čak i kad su se obredi i prakse razvijali ili prilagođavali vremenskim okolnostima. Kao što je Krist obećao u **Mateju 28:19-20**: > "I evo, ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta." Ovaj citat podsjeća me da je **Krist prisutan u Crkvi** i vodi je, bez obzira na promjene kroz povijest. Dakle, promjene koje su se dogodile u liturgiji i praksi nisu znak da je **Božja istina iskrivljena**, već su, možda, dio **živog i dinamičnog razvoja** kako bi se **održala vjerodostojnost i dubina vjere** u različitim kulturnim i povijesnim uvjetima. ### 2. **Teološko razumijevanje razvoja tradicije**: Shvatio bih da Crkva nije samo skup "zapisane" tradicije, nego živa zajednica koja je pod vodstvom Duha Svetoga. Kao što kaže **2. Timoteju 2:2**: > "A što si čuo od mene pred mnogim svjedocima, to povjeri pouzdanim ljudima koji će biti sposobni i druge poučiti." Ovaj citat potvrđuje da je tradicija bila **prenosiva**, evoluirajuća i da su apostoli bili pozvani da **proširuju učenje** i **poučavaju** vjernike kako se vjera razvija. S obzirom na to, kasnija nadodavanja u liturgiji, ako se temelje na apostolskoj vjeri, mogu se shvatiti kao **prirodan nastavak te tradicije**. Ne bi bilo potrebno sumnjati u integritet vjere, jer ta nadodavanja mogu biti **nadopuna** i **proširenje** Kristovih uputa, a ne njihovo iskrivljavanje. ### 3. **Poziv na osobnu dublju povezanost s vjerom**: Kad bih se oporavio, možda bih shvatio da, unatoč povijesnim promjenama, vjera nije samo u **strukturalnim obredima** nego u **osobnoj povezanosti s Bogom**. **Euharistija**, **moljenje**, **čitanje Svetog pisma**, i **zajedništvo vjernika** ostaju temeljni alati za **osnaživanje moje vjere**. Ako bih razmišljao o svojoj vjeri, shvatio bih da moj **duhovni život** nije potpuno ovisan o formalnoj liturgiji, već o **osobnoj duhovnoj iskustvenosti**. Liturgija je sredstvo koje me usmjerava prema Kristu, ali ne bih smio biti previše vezan za "nepromjenjivu formu" obreda. Vjera bi trebala biti duboko ukorijenjena u **osobnoj odnosu s Bogom**, a ne samo u povijesnim detaljima, koji su možda podložni promjenama. ### 4. **Osvježeno razumijevanje stvarnog značenja spomena**: Jednom kad bih shvatio dublje značenje obreda i spomena, shvatio bih da **liturgija nije samo formalni čin**, već ima duboko **duhovno značenje**. Kao što piše u **1. Korinćanima **11:23**-26**, Euharistija je čin u kojem **svaka generacija vjernika** obnavlja **Kristovu žrtvu**: > "Ovo činite na moj spomen." Ovdje shvaćam da spomen nije samo formalna zapovijed, već poziv na **osvježavanje** mog osobnog odnosa s Kristom. Kroz liturgiju, bez obzira na to kako je ona razvijena kroz povijest, moj duhovni život se obnavlja i osnažuje. Obredi se temelje na Kristovoj žrtvi i ljubavi, a njihova svrha nije u vanjskoj formi, već u tome što čine **moje srce i vjeru živima**. ### 5. **Oslobađanje od straha i povjerenje u Crkvu**: Na kraju bih shvatio da ne treba plakati zbog promjena, nego se osloniti na **snagu zajednice i autoritet Crkve**, koja nije zabludjela niti je napustila Božja prisutnost. Kao što Pavao piše u **Efežanima 4:11-13**: > "I on je dao jedne za apostole, druge za proroke, druge za evanđeliste, druge za pastire i učitelje, da priprave svete za djelo službe, za izgradnju tijela Kristova, dok svi ne postignemo jedinstvo vjere i spoznaje Sina Božjega, u savršenstvo čovjeka, u mjeru rasta punine Kristove." Crkva i njezini vođe nastavljaju **svoju misiju** u **službi zajednice**, kako bi vjernici postigli **jedinstvo u vjeri** i duhovnom rastu. Razumijevanje tog procesa pomoći će mi da se pomirim s povijesnim promjenama i da shvatim da su one samo **nastavak Božje volje** za moj duhovni rast, a ne nešto što bi trebalo uništiti moju vjeru. ### Zaključak: Da sam bio vjernik koji je doživio početnu zbunjenost i emocionalni slom zbog saznanja o nadodavanju u liturgiji i promjenama kroz povijest, kasnije bih shvatio da je sve to **djelomični izraz Božje providnosti i autoriteta Crkve**. Iako su obredi evoluirali, temeljna poruka i Kristova žrtva ostaju nepromijenjeni. Shvatio bih da se **vjera nije utemeljena samo na formama i tradicijama**, nego na **osobnoj povezanosti s Bogom** i **živim iskustvom vjere**.

👍👏🥰

Če se je tam kaj dogajalo, so verjetno uvedli Holandci. Poglejte njihovo družbo, polna pedofilov in homoseksualcev.